Posjet Jaroslavu Klátu, slikaru koji stoji na glavi

Jesen je već obojila svoje boje i svojim kreativnim ugođajem odahnula u nas.

Ovaj put smo htjeli napraviti nešto što dosad nismo i donijeti vam svježi dašak inspiracije. Srećom, imamo prijatelje, odnosno kupce, među kojima se kriju osobnosti koje doslovno preplavljuju inspiracijom. I zato smo mislili da bi moglo biti zanimljivo otkriti njihova lica i krenuti istraživati ​​kako žive i napreduju ovih dana.

Poznajemo Jardu mnogo godina. On je jedan od posljednjih umjetničkih titana koji se sjećaju dana kada je slikanje bilo očito popularno, a riječ Mánes imala naelektrizirajući naboj. Vrijeme kada su se značajni češki slikari još sastajali u njegovom obiteljskom ateljeu. I da su njime prolazili od 1936. godine...

Uz vlastiti rad bavi se i likovnim pedagogom, a tijekom svoje karijere podučavao je ličnosti koje danas nižu uspjehe iu inozemstvu.

A što nas zapravo povezuje s Jardom? Jednostavno naklonost ne samo britanskoj modi.

Nalazimo se na Letnoj u vašem studiju. Zašto Letna?

Letnajer je i moj otac Jaroslav Klát (danas predstavljen kao stariji) bio slikar i od 1936. živio je upravo u ovom ateljeu. Atelje je bio ovdje od početka izgradnje kuće 1913. godine, priča se da ga je dala sagraditi žena vlasnika kuće, koja je u slobodno vrijeme slikala. Od 1932. godine u njemu je bio slikar Miloš Malina, vrsni, ali danas nepravedno zanemareni slikar, koji je nakon četiri godine atelje prepustio mom ocu. Ovdje su već dolazili neki pripadnici S.V.U.-a da vide Malinu. Mánes, poput legendarnog E. Fille ili V. Špále. 

Tri generacije udruge Mánes prošle su i prolaze ovim prostorom koji, ne samo zahvaljujući toj činjenici, doista ima svoj genius loci. Naravno, tome doprinosi i cijela četvrt svojom jedinstvenom umjetničkom, možda i boemskom klimom.

Već od kraja devetnaestog stoljeća umjetnici su se ovdje počeli naseljavati s A. Slavíčekom, što je kasnije produbljeno izgradnjom zgrade akademije likovnih umjetnosti, upravo u ovom dijelu Praga.

Sad kad bolje razmislim, stvarno slikate cijeli život. Gdje crpite inspiraciju nakon svih ovih godina?

Ovo je vrlo složeno pitanje na koje bismo odgovore mogli tražiti satima. To je često inherentno značenje svakog umjetničkog djela. Inspiracija koja treba pronaći adekvatan umjetnički oblik. Inspiracija sama vodi, ali do nje ima i mnogo putova.

U retrospektivi, obiteljsko okruženje već mogu smatrati inspiracijom, otac mi je bio slikar, slika je bilo posvuda i još se o njima raspravljalo. I u obitelji i kod očevih prijatelja koji su nam dolazili u posjet. Inspiracija su i učitelji, kako spomenuti Miloš Malina, tako i Jan Smetana - veliki slikar i pedagog, i na kraju, ali ne manje važno, primjer mog učitelja iz dana studija u Parizu, velikog europskog slikara P. Alechinsky.

Onda je to, naravno, inspiracija koja se rađa, između ostalog, i samim stjecajem gore navedenih okolnosti. To je prije svega priroda, osobito u mojim ranim danima, prilično iluzorno shvaćena, u obliku tradicionalnog pejzaža, često temeljena na iskustvima s drugih putovanja, primjerice na Karibe, u SAD ili južnu Francusku.

Naposljetku, radilo se o detaljima ove prirode, potom su došli stanovnici prirode i na kraju gospodar kreacije: čovjek. No, on je bio znatno razlomljen kako bi se povezao sa svojim fragmentima i ipak povezao s prethodnicima na mojim slikama. Veličanstvena beskrajna sinteza, velika neprestana inspiracija!

Koji je vaš najveći uspjeh do sada?

Odgovor ovisi o tome koje ćemo područje na taj način vrednovati. Naravno, obitelj je na prvom mjestu. Moja supruga Lucie i djeca Honzík i Anička, koji za mene stvaraju sretnu pozadinu ljubavnih veza. Područje slikarstva i umjetnosti, osim vlastitog zadovoljstva od stvaranja, koje može biti relativno, predstavio bih nizom uspješnih autorskih izložbi u zemlji i inozemstvu. Recimo, više puta u Bruxellesu, Luksemburgu, Litvi, Francuskoj i Njemačkoj. Prije mnogo godina sam također napravio veliku i monumentalnu realizaciju za jednu privatnu kliniku - sliku velikih dimenzija: Tajna rođenja. To ostaje moje najveće i na neki način najvažnije ostvarenje do sada. I na kraju, na pedagoško-organizacijskom planu, bila je to funkcija ravnatelja škole, na kojoj sam prethodno dugo radio i uz koju sam bio tako prirodno povezan. Spomenuo bih i važnu, prestižnu funkciju potpredsjednika Antikvarne udruge, područja u kojem djelujem gotovo trideset godina.

Kako ste proveli zadnje tri godine svog života? A kakav je utjecaj pandemija imala na vašu umjetnost?

Jednom riječju: paradoksalno. Hvatala me svijest o teškim vremenima, s druge strane, imao sam više vremena za svoj posao. Začudo, to se nije očitovalo u očekivanom broju radova, nego u svojevrsnom misaonom zgušnjavanju utjelovljenom u nekoliko platna, što smatram prekretnicom za daljnji razvoj svog stvaralaštva.

Inspirirane su kršćanskom ikonografijom koju, odnosno njezine aspekte, sada želim koristiti u vlastitoj dosadašnjoj simbolici. Osobito u slici Pieta kao da je koncentrirana težina cijelog vremena. Danas je izložena u kapeli benediktinskog samostana u Rajnhradu kod Brna i tu se doista ističe.

Inače sam i ja bio prisiljen iskoristiti sve prednosti i mane online obrazovanja. Škole su bile zatvorene, ali za razliku od glume ili glazbe, naše slikarstvo praktički nije bilo pogođeno pandemijom.

U uvodu sam spomenula da ste profesor. Znate li koliko ste učenika podučavali? Je li među njima bio netko uistinu važan?

Da, ja sam ono što se zove učitelj umjetnosti. Posebna je to kategorija umjetnika koji, uz vlastiti rad, dio svog rada posvećuju likovnom obrazovanju. Razlikuje se od normalnog kantora u određenim aspektima. Treba postojati međusobni odnos temeljen na povjerenju i međusobnom poštovanju. To je vrsta osjetljive pređe koja se lako, ponekad čak i nepovratno, može oštetiti. Možda zbog takta, ali i dugogodišnjeg iskustva, imao sam i imam kolegijalan odnos sa svojim studentima, zbog čega mi se mnogi od njih i danas obraćaju.

Likovnom pedagogijom se bavim od 1985. godine, počeo sam kao student likovne akademije, prvo sam predavala osnovnoj umjetničjok školi, zatim na Privatnoj srednjoj školi za dizajn, gdje sam radio gotovo trideset godina. Istovremeno i kao predavač povijesti umjetnosti na Akademiji Rudolfinum, Udruzi antikvarijata - jedinoj školi takve vrste u svijetu. Kad bih brojao sve studente, ima ih na stotine, možda i do dvije tisuće.

Istaknuti studenti? To je relativan pojam... Tko im određuje ozloglašenost? Neki su se nakon diplome prestali baviti umjetnošću, no studij je na njih svakako ostavio koristan trag. Tu su onda oni koji još uvijek stvaraju i čija je slava nadmašila i našu. Kroz školu su, primjerice, prošli i Jiří Franta (član grupe RAFANI), Martin Vavrys, František Záruba (specijalist za naš srednji vijek), svjetski poznata manekenka Hana Jiřičková i medijski poznata Léna Brauner. I drugi stvaratelji poput Dominika Langa ili Jana Pfeiffera.

Sada još malo iz naše branše, kako se odnosite prema modi i kako biste definirali svoj stil?

Moj odnos prema modi je prvenstveno zadivljujući, a tek onda praktičan. Naravno, volim haute couture kreacije, ali u svakodnevnom životu koristim tu vrstu sredine. Kvalitetni, ne preskupi komadi, sposobni za razne kombinacije. Svoj stil bih definirao kao formalno nekonvencionalan ili konvencionalno neformalan.

Sako volim kombinirati s nekim drugim hlačama, primjerice trapericama, tamnijom košuljom s ovratnikom na kopčanje i šarenom kravatom. Posebno volim prsluke svih vrsta, svih boja i raznih materijala. A ono što stvarno mrzim su trenirke, kratke hlače i majice, ako ih treba shvatiti kao društvenu odjeću. Također više volim kapute nego jakne, blejzere nego džempere.

Imate li u svom ormaru komad koji vam se jako sviđa?

Od svih su to prsluci. Imam ih podosta, često ih koristi kao božićne ili rođendanske poklone moja supruga koja ima jako dobar, možda čak i strog ukus. Volim ih kombinirati s neobičnim kravatama, kojih također imam mnogo, a ponekad i neusklađenim sakoima ili hlačama.

Što nosite kad idete slikati? Imate li kakvu posebnu odjeću?

Naravno, slikam u drugačijoj odjeći od one koju inače nosim. Slikam gotovo isključivo u svom ateljeu, ponekad čak i kod kuće navečer gledajući televiziju manjeg formata. Doma u stanu, u domu sam: hlače, košulja. U studiju, ovisno o sezoni. Izvan ljeta, pogotovo zimi, makar i dobro grijano, u smislu štedljivosti energije, kakav topli džemper, ili starija jakna i društveno odbačene traperice. Naprotiv, ljeti je to tavanski prostor, zapravo samo ono najnužnije: majica ili kratke hlače. Ne nosim kaput izblijedjelih boja, ai ako sam u odijelu, ne čistim ga od boja. Nakon godina iskustva, znam kako to izbjeći. Mogu se ukrotiti.

Što je s glazbom? Imate li nekog favorita koji vas istinski inspirira?

Stvarno mi treba glazba. Ona me inspirira, prilično podsvjesno, ali ponekad se osjećam kao da ona vodi moje poteze kistom. Gotovo uvijek puštam glazbu u studiju dok slikam. Gotovo isključivo koristim takozvanu modernu klasiku – dvadeseto stoljeće. Glazba koja me dira, nervira, potiče na rad, dakle glazba iz područja ekspresionizma s prelaskom u područje eksperimentalnog, atonalnog. Moji favoriti su Stravinski, Hindemith, Honegger, Janáček, Šostakovič, Penderecki ili kasni Beethoven ili Schönbe.

Posljednjih godina svijet se tehnološki jako pomaknuo, što je s vama i modernom tehnologijom?

Da budem iskren, gore spomenute stvari prilično me plaše, iako razumijem njihovu neizbježnost. Ja ih osobno ne koristim i koliko god zvučalo nevjerojatno, nekako su mi nepotrebne. Kao što često kažem za sebe, nisam prešao tisućljeće. Srećom, imam voljene koji su voljni pomoći u tome, pa nekoliko puta tjedno moja supruga Lucia i ja navečer otvorimo bocu dobrog vina i razgovaramo o mailovima i e-mailovima na koje onda odgovaram. Na mobitelu koristim samo najnužnije funkcije, zatim digitalni fotoaparat za slikanje. Ali ipak: vrlo često koristim fotokopirni uređaj. I to ne samo za kopiranje materijala potrebnih za moje teorijske, predavačke aktivnosti, već prije svega za razne mogućnosti. Zatim ih koristim za stvaranje kompozicije svojih slika. Neću dalje iznositi detalje na ovom području, to je ipak moje znanje i iskustvo.

Na lijevoj fotografiji su Jardovi rukom pisani odgovori za ovaj intervju

Na kraju, imam jedno malo filozofsko pitanje. Koju biste ostavštinu željeli ostaviti iza sebe?

Poruka u obliku glasnika. Nasljeđe, prije svega, u životnom putu moje djece, nasljeđe u vidu rada mojih učenika iz raznih škola u kojima sam radio, posebno onih koji osjećaju određenu srodnost s mojom umjetničkom i ideološkom koncepcijom. A tu su i slike ili druga umjetnička ostvarenja. Tijekom moga stvaralaštva mnoge su moje slike dospjele u razne sredine u zemlji i inozemstvu, ponekad i daleke. Tamo žive svoje živote. To utječe na ljude koji tamo žive i koji će tamo nastaviti živjeti. Usrećuju ih, ili ih možda iritiraju. Ali oni su tu s njima, a time i nešto od mene. Mislim da je to poveznica.